Tijekom prvog vikenda u srpnju Luka je poveo izlet u Sloveniju u Karavanke – Begunjščica i Vrtača.
U nastavku slijedi Majin „kratki“ izvještaj odnosno osvrt na izlet.
Zavižan na Velebitu na visini od 1678 m i to u studentskim danima bio mi je najviši domet do sada. U Alpama sam nekoliko puta skijala i u sjećanju su mi ostale prekrasne slike tog krajolika. Kada sam pročitala najavu izleta na Karavanke i kako je prilagođen sporijim planinarima, odmah sam se prepoznala u tome i pomislila ovaj izlet ne smijem propustiti. Osjetila sam uzbuđenje zbog novog izazova, ali i strah od mogućeg neuspjeha. Dva dana, dva vrha bio je također izazov na ovom izletu za mene.
Krenuli smo od parkinga kod mjesta Ljubelj prema Prevalu. Hodali smo kroz šumovitu dobro uređenu stazu. Primijetili smo manjak markacija, ali opet tu su bili putokazi na kritičnim mjestima. Sunce je krenulo grijati, ali šuma je nudila hlad i sklonište od sunca. Prošli smo kroz zanimljiv tunel iskopan u stijeni koji vodi prema zapadnoj strani Begunjščice. Na prijevoju Preval u planinskom domu ili gostilni Mu napravili smo prvu pauzu. Ispred nas prostrla se Begunjščica i s 1113m promatramo jedan od njenih vrhova Begunjsku Vrtaču. Tu smo snimili, ali ne i okusili štrukle od sira sa cijelom čokoladom na vrhu po kojima su poznati. Upoznali smo i starog šarmera koji nas je počastio pričama sa svojih planinarskih izleta.
Nastavili smo prema Roblekovom domu stazom čez Rožu, okrijepili se na izvoru, prošli pokraj rudnika mangana, a putem s lijeve strane ugledali smo Bledsko jezero sa svojim otočićem. Kako smo se penjali tako je Bled postajo sve jasniji, a njegova ljepota sve izraženija. Ispred nas uzdizao se Stol, najviši vrh Karavanki, na sebi noseći kapu od oblaka. U Roblekov domu na 1657m nadmorske visine probali smo slatke štrukle poslužene s krušne mrvicama i pekmezom. Dobra odluka s obzirom da je još dosta metara ispred nas koje moramo savladati.
Od doma nastavljamo vijugavom stazom, a što se više približavamo vrhu ona postaje kamenitija i strmija. Staza je nadalje dobro označena i popraćena markacijama. Uspeli smo se na Veliki vrh Begunjščice na 2060m s kojeg se otvara impresivan pogled jugoistočno prema Kamiško-Savinjskim Alpama, jugozapadno prema našem Bledskom jezeru, na sjevernoj strani posebno zanimljiva Vrtača koju sutradan planiramo osvojiti i granica s Austrijom. Jedino je Triglav ostao skriven od naših pogleda u oblacima. Kako je prošlo podne i upeklo sunce, imali smo sreću što nas je pomazio oblak zbog kojeg smo se mogli na vrhu raskomotiti i dati si vremena za uživanje i guštanje.
S vrha smo se spuštali kamenitom stazom na dijelovima osiguranom sajlom ili okruženom planinskim borovima. Odjednom sam ugledala strmi sipar ispred. Staza kroz njega se izdaleka čini opasna, ali prvi dojam se izgubio kako smo mu se približavali i hodali kroz njega.
Put nazad fizički je bio zahtjevniji za mene. Već sam osjećala umor u nogama, a zbog previše zategnutih gojzerica boljeli su me zglobovi. Vagala sam hoću li preskočiti sutrašnji uspon na Vrtaču, pomalo nesretna zbog toga, ali ipak sam zadovoljna zbog današnjeg uspješnog uspona i odrađenog puta.
Planinarski dom na Zelenici nadmašio je sva moja očekivanja. Smješten u dolini od kuda kreću mnoge staze, posebnu čar daje pogled s terase na brdo gdje se nalazi ferata Spodnji plot-Zelenica i vrh Ljubeljščice (Triangel) koje je moja neumorna ekipa obišla pred večeru. Nedavno je preuređen s udobnim sobama i ležajevima, tuševima u kupaoni, odličnom hranom i povoljnim cijenama. Osoblje je bilo prijateljski raspoloženo s dobrim ukusom za glazbu. Čak ima i zip line.
Jutro je donijelo sa sobom osvježenje i volju. Ekipa je imala samo riječi podrške pa sam ipak odlučila nastaviti s njima dalje. Nakon kave i obilnog doručka krenuli smo u smjeru Vrtače. I na ovoj stazi dio je vodio kroz šumu i preko livada, dio kroz sipar i kamenje. Na stazi se nalazi nekoliko raskrižja, ali i dalje sve dobro označeno. Ne znam je li zaista tako ili je to samo moj dojam, ali staza na Vrtaču činila mi se pristupačnija od one koja vodi na Veliki vrh Begunjščice. Zadnji je dio ujedno i najstrmiji, ali donosi nezaboravne poglede i vuče dalje prema vrhu na 2180m na kojem se nalazi veliki cepin. Obavili smo zajedničko fotkanje, neki nahranili sebe, neki ptice, ali nismo se predugo zadržavali jer je puhao vjetar i skupilo se dosta planinara.
Kako ne bi prošli istu rutu, na jednom raskrižju skrenuli smo drugim putem i upoznali se s prostranim livadama i prekrasnim cvijećem od doma pri izvoru Zavrtnice do doma na Zelenici. Nakon okrijepe i odmora ostao nam je još dio puta od Zelenice do parkinga na kojem smo ostavili automobile.
Pri povratku svratili smo u Ljubljanu, prošetali i popili piće i time zaokružili izlet u Sloveniju.
Kako čovjek uči dok je živ tako sam i ja na ovom izletu puno toga naučila. Recimo naučila sam kako na svakom mjestu gdje imaš pauzu ili prespavaš moraš naći nekoga s kim ćeš popričati jer nikad ne znaš kad će ti to dobro doći (npr. u domu ako zaboraviš planinarsku iskaznicu), kako kamioni vuku nebeske jedrilice, kako postoje dobri vicevi o Slovencima Muji i Hasi, koliko su važni izvori pitke vode u planini, a posebno slavine instalirane u gradu, kako dobro očistiti tanjur nakon jela jezikom, kako se sve potrebne stvari za ovakve izlete mogu strpati u ruksak od 12 i pol litara te kako su neophodna oprema za planinarenje ni više ni manje nego čepići za uši.
Šalu na stranu, uz ovako dobru ekipu punu podrške i nemoguće postaje moguće. Vratila sam se doma umorna, ali puna dojmova, ispunjena, zadovoljna. Zahvaljujem svima, a posebno Luki koji je na ovom izletu zbog mene malo više uživao u prirodi oko sebe :).
Autorica teksta: Maja Sohora
