Prezentacija fotografija i priče o mitološkom Castoru

Dragi svi,

U utorak, 4. listopada u 20 sati u Scoutskom korneru bit će održana prezentacija fotografija o planinarskom izletu na Castor (4223m), mitološki blizanački vrh na granici Švicarske i Italije. S Castora se pruža veličanstven pogled na susjedni Polux, grupu vrhova Breithorna, Matternhorn, masiv Mt. Blanc, Lyskamm i ostale vrhove iz skupine Monte Rossa.

Kako su tekle pripreme, koliko je trajao put, kako je hodati po vjetrovitom uskom grebenu, zašto se došlo „samo“ do prvog grebena ispod Lyskamma, kakva je turistička Italija i ide li pizza uz aperol… saznajte u utorak .

Prezentaciju će održati trojka koja je pohodila vrh: Luka Čanak, Ivana Kokot i Srećko Jošić.

Radi ograničenog broja mjesta (30) potrebno je prijaviti na sljedećoj poveznici: https://docs.google.com/spreadsheets/d/1GcQmaWGgynrcuswGzTgW3hJ2bsup3aNCMjytYA9QcEc/edit?usp=sharing

Srećkov osvrt na izlet u Kamniške alpe od 22. do 24. srpnja 2022.

Na ovome izletu su nas čekali planine i vrhovi gdje nas četvero nismo bili. To posebno motivira i daje dodatnu energiju, naravno uz hladno Laško, pa radler i jotu, koji su nas čekali na svakom koraku, bez kojih nebi bilo širokog spektra uživanja koje nam je priuštio naš Luka sa uvijek odlično osmišljenim programom.

U petak predvečer smo stigli u Logarsku dolinu, parkirali kod Doma Planincev te krenuli u sparno predvečerje prema Koči na Klemenčni jami pod Osjtricom. Teže je napisati ovaj naziv doma nego što je bilo doći do prve doze već opisane tekuće energije.
Jako lijepa koča, ugodno osoblje i smještaj. Uz dobar doručak slijedeće jutro krenusmo slijedećem vrhu. Kako to već obično biva čekalo nas je spuštanje, ne prezahtjevan sipar pa uspon prema vrhu Planjava 2394m, sve po Delžmanovoj poti.
Vrijeme nije bilo prevruće, sunce i ugodan vjetar su nas pratili cijelim putem. Nakon Planjave dolazimo na prekrasno mjesto, Kamniška koča na Kamniškom sedlu. Sa zadovoljstvom i divnim pogledom uzimamo drugu dozu već poznate energije, druženje uz poznate ptice žicalice te se divimo dobrim trbušnjacima kolege nam planinara. Njegova supruga je možda mislila da nju gledamo ali se je prevarila. Uz priče o mrtvom dizanju vesela četvorka je krenula prema krajnjem odredištu te večeri, domu u Logartalu.
Uz okrijepu i finu večeru upoznali smo slatku pesicu Ajšu sa zanimljivim lijevim uhom, također i kako se vatrogasci provode do kasno u noć.
Luka nas je počastio ukusnom kombinacijom keksi i odličnog muškata, lubenicom i dinjom, gdje se i Ajša također osladila.
Slijedeće jutro nas je čekala Mrzla gora 2203m. Prema najavama nije se dalo naslutiti kakva nas ljepotica od staze čeka. Osobno sam oduševljen cijelom stazom, njezinom tehničkom zahtjevnosti ali i sigurnosti. Bili smo sami što dosta govori o karakteru staze ali svakako za preporuku.
Nakon povratka, uz poznatu okrijepu, gdje se priključio i ne baš rashlađeni jeger, ali tko mari za to nakon divnog dana, četvorka se uputila prema Ljubljani, već ustaljenom odredištu, gdje je naš vođa pripremio nove poslastice za nas.
Nakon odličnih pizza i aperola, Luka nas je počastio sa Trdelnikom, odličnom i kalorijskom bombom u kojoj smo uživali šetajući Ljubljanom.
Ugodnom vožnjom do Samobora smo završili predivan izlet, te uz sve pohvale i zahval Luki na svemu, vesela četvorka se uputila svojim odredištima.
Tekst: Srećko Jošić

Monte Rosa: Castor (4226m) i pokušaj uspona na Lyskamm West (4479m)

U nastavku slijedi Ivanin doživljaj s uspona na Castor 12.8.2022.

Napokon je došao taj naš dugo planirani dan polaska u Peninske Alpe. Unatoč velikom broju zainteresiranih za hod po švicarsko – talijanskoj granici, naša je skautovska knjiga na dan polaska spala na tri slova. Dečki, Luka i Srećko, su me pokupili u Samoboru nešto prije ponoći, odakle smo se
uputili na 780 km dugu vožnju prema Staffalu. Smjestila sam se na zadnjem sjedištu auta i više manjeprespavala cijeli put.
Stigavši u Staffal, spremamo ruksake i full opremljeni sjedamo na žičaru koja nas vodi do Sain Anna na 2180 mnm, a zatim i na posljednju stanicu Colle Betta na 2727 mnm. Kao i svaki put do sada, za mene je visina učinila svoje. Do doma Quintino Sella na 3585 mnm dovukla sam se zadnjim atomima
snage, uz povremena spuštanja Srećka nazad do mene da mi barem dio puta ponese najteži ruksak na svijetu, pojela ručak i prespavala cijelo poslijepodne.
4 ujutro je. Prvi alarm jedva da me budi. Nakon 10-ak minuta slijedi drugi pa se nevoljko izvlačim iz toplog kreveta, pomalo plačući nad sudbom kletom i još jednim ustajanjem prije zore. Silim se utrpati doručak u sebe jer znam da bez hrane niš ne bu dobro – trebam gorivo za uspon, a zadnjih mi dana
hrana predstavlja najveći izazov. Srećom ovog puta izostaju glavobolja i mučnina, a aklimatizacija je bila znatno brža nego na dosadašnjim usponima iznad 3500m. Po mrklom mraku navlačimo na sebe opremu i krećemo put Felikjocha gdje zajednički donosimo konačnu odluku, kamo danas: Castor ili Lyskamm? Biramo Lyskamm West, vrijeme je savršeno, prognoza odlična, a mi ćemo tako sutra nakon Castora imati više vremena za lov na posljednju žičaru u 17 sati i turizam po Italiji.

Pokušaj uspona na Lyskamm (4479m): istina nije nepristojna
Krenuviši put Lyskamma, nismo znali što nas čeka. Nas troje u navezu, jedan iza drugoga, polako napredujemo po zaleđenoj površini do 4200mnm. Prije dolaska na vrh prvog grebena podno Lyskamma Luka me pita mogu li dalje. Malo mi fali zraka, ali osjećam se dobro. Noge su dobro, glava… pomalo rastresena. Ali tu smo, još „samo“ 200m visinske do vrha… Ali kakvih 200 m…
Hajdemo vidjeti kako je dalje. Je – strmo je, ali imamo gdje stati, imamo se gdje primiti, ma mogu to… Vodim neki svoj unutarnji monolog, kojeg u nekom trenutku, na vrhu tog prvog grebena, prekida Luka – nismo spremni za ovo danas. Idemo dolje. Objeručke sam se složila i krenula nazad, možda i nešto kasnije nego sam trebala. Misli su mi malo van kontrole, strmina prema dolje djeluje zastrašujuće. Hodamo po rubu grebena, a tu je ponovno i ona ledenjačka pukotina koju smo prošli malo prije. Jedan krivi korak, jedna greška i odoh k vragu; sumnjam da kod boga baš ima mjesta. Tjeram loše misli. Moja interna drama postaje
vidljiva pa me Luka smiruje i korak po korak usmjerava dolje. Nakon prolaska pukotine, u nekom trenutku pokušaja stavljanja misli pod kontrolu, okliznule su mi se dereze i ostajem visiti na cepinu. Dok pokušavam naći čvrsto uporište u ledu, pogled mi pada na rog cepina koji jedva da je do pola ušao u tvrdu, ledenu podlogu. Pa ipak drži me. Vjeruj sebi, vjeruj opremi. Cepin ti tome i služi… Hoće li me ovo dvoje zadržati ako odletim? Polako zabijam prednji dio dereza u led, nastojeći se ustabiliti. Dok se dalje spuštamo, pred očima mi prolaze visokogorska predavanja, razgovori i upozorenja koja nisam slušala. A onda opet, imam svoju glavu i svoje odluke, da nisam probala, ne bih nikad doznala gdje mi je granica i želim li uopće iznad nje… Kad smo došli na sigurno, već prema Felikjochu, bilo mi je strašno žao zbog povratka, ne toliko zbog mene same, iako je ovo prvi vrh od kojeg sam odustala, već zbog Luke i Srećka kojima sam predložila da danas odradimo Castor, a oni neka sutradan odu na Lyskamm bez mene.  „Nismo spremni za to“ – kratko je rekao Luka te smo, uz mahanje Lyskammu, krenuli put Castora.
Za gore (uspon na Lyskamm, op.a.) treba imati čistu glavu. I solidno tehničko znanje. Ovaj put, u ovom sastavu, nismo bili dovoljno spremni za to. Nije imalo smisla forsirati. Gore je sve dosta izloženo, ledeno i strmo pa treba biti siguran u svaki korak. Za to je potrebno ne biti na svom psihofizičkom rubu, odnosno maksimumu i potrebno je imati osnovne tehničke vještine potpuno uhodane i usvojene, u svakom trenutku. Najveća korist ovog izleta je da smo svi skupa došli do neke granice i spoznali da ćemo za dalje trebati dodatno poraditi na sebi; – objasnio nam je kasnije,
nastojeći biti pristojan. No, istina nije nepristojna iako je se tako često danas predstavlja. Istina je neophodna u međuljudskim odnosima, a posebice u situacijama gdje će ti takva, neposredna i direktna, spasiti život. Jedino tako možemo spoznati svoje nedostatke i raditi na njima, ovisno o onome što smo si
postavili kao cilj. I sada kada smo ga izbliza doživjeli – odlučiti želimo li ga uopće dostići?  Svjesni činjenice da nam je s trenutnim znanjem i opremom Castor domet, tonemo u vlastite misli… koliko smo spremni raditi na sebi, ispravljati nedostatke i koliko želimo riskirati jer, izgovorili mi to glasno ili ne, svi naši usponi donose određene rizike kojih moramo biti svjesni(ji).

Mitološki blizanac Castor (4226 m): hod po rubu
Castor u Peninskim Alpama nalazi se na granici Švicarske (dolina Valais) i Italije (dolina Aoste). To je viši vrh iz skupine blizanaca (Zwillinge), drugi je Pollux 4092m, a imena su dobili po blizancima iz rimske mitologije.
Od prijevoja Felikjoch do vrha Castora po grebenu vodi uska, ali atraktivna staza sa sjajnim pogledima u kojima sam mogla uživati tek na samom vrhu. Naime, put je toliko uzak da zahtjeva visoku koncentraciju i odličnu koordinaciju pokreta. Pamtim jedan slikoviti opis hodanja po grebenu koji ne
mogu ne spomenuti: taman kad ti se put suzi toliko da postane neugodan, ponovno se proširi. I to je točno tako. Ni ovdje nema prostora za pogreške, no osjećam se znatno sigurnije dok koračamo prema vrhu. Jak vjetar natjerao nas je da se zabarikadiramo u jakne tako da s vrha nemamo niti jednu prepoznatljivu zajedničku fotografiju, ali zato imamo pravu kolekciju fantastičnih pogleda na planinekoje nas okružuju. Naime, s vrha Castora pruža se pogled na susjednu grupu Breithorn, fascinantni Matterhorn, Gran Combin, masiv Mont Blanc i Gran Paradiso. Na istoku se pruža pogled na zapadni i istočni Lyskamm (gledam taj uzak greben i sama sebi ne vjerujem gdje sam se to jutros uputila) i ostale vrhove iz skupine Monte Rosa, Nordend, Dufourspitze, Zumsteinspitze, Punta Gnifetti,
Parrotspitz, Ludwigshohe, Corno Nero, Balmenhorn, Piramide Vincent i Punta Giordani. Sa sjevera dominiraju planine iznad doline Valais, a na jugu Monviso.
Po povratku u Staffal rezervirali smo hotelčić u Bergamu gdje smo se preostalih nekoliko dana odlučili posvetiti turizmu. Popeli smo još tri manja vrha: Anticima del Monte Ocone, Monte Ocone i Corna Camozzera, posjetili obližnje gradove te Lago d'Iseo i Lago di Como a ponajviše smo uživali u izvrsnoj talijanskoj kuhinji, odličnim vinima i aperolima.
Lekcije smo naučili, imamo vremena primiti se posla i poraditi na sebi, a Srećko je, pod dojmom izleta zaključio, a to ću iskoristiti i za završetak ove priče: „u jednoj rečenici mogu reći da vas dvoje jako volim i sretan sam da vas imam. Uz prekrasno provedenih pet dana u odličnom društvu, savršenu organizaciju i lijepe vrhove, nakon mog 6. ledenjaka (što nije malo) spoznao sam pravu istinu da trenutno znanje i oprema mogu zadovoljavati jednu razinu. Ako želiš više, kao što nam se ponudio Lyskamm, mora se i više uložiti. Jako mi je drago, te sam iznimno ponosan da smo sposobni donositi pametne i razborite odluke, koje uključuju povratak i odustajanje. Pohvale našem Luki na odličnoj (možda i života vrijednoj) procjeni.“
Tekst: Ivana Kokot
Foto: Luka Čanak
Foto hoda po grebenu Castora: Srećko Jošić

Majin osvrt na planinarski izlet u Karavankama 2. i 3. srpnja

 

Tijekom prvog vikenda u srpnju Luka je poveo izlet u Sloveniju u Karavanke – Begunjščica i Vrtača.

U nastavku slijedi Majin „kratki“ izvještaj odnosno osvrt na izlet.

 Zavižan na Velebitu na visini od 1678 m i to u studentskim danima bio mi je najviši domet do sada. U Alpama sam nekoliko puta skijala i u sjećanju su mi ostale prekrasne slike tog krajolika. Kada sam pročitala najavu izleta na Karavanke i kako je prilagođen sporijim planinarima, odmah sam se prepoznala u tome i pomislila ovaj izlet ne smijem propustiti. Osjetila sam uzbuđenje zbog novog izazova, ali i strah od mogućeg neuspjeha. Dva dana, dva vrha bio je također izazov na ovom izletu za mene.

Krenuli smo od parkinga kod mjesta Ljubelj prema Prevalu. Hodali smo kroz šumovitu dobro uređenu stazu. Primijetili smo manjak markacija, ali opet tu su bili putokazi na kritičnim mjestima. Sunce je krenulo grijati, ali šuma je nudila hlad i sklonište od sunca. Prošli smo kroz zanimljiv tunel iskopan u stijeni koji vodi prema zapadnoj strani Begunjščice. Na prijevoju Preval u planinskom domu ili gostilni Mu napravili smo prvu pauzu. Ispred nas prostrla se Begunjščica i s 1113m promatramo jedan od njenih vrhova Begunjsku Vrtaču. Tu smo snimili, ali ne i okusili štrukle od sira sa cijelom čokoladom na vrhu po kojima su poznati. Upoznali smo i starog šarmera koji nas je počastio pričama sa svojih planinarskih izleta.

Nastavili smo prema Roblekovom domu stazom čez Rožu, okrijepili se na izvoru, prošli pokraj rudnika mangana, a putem s lijeve strane ugledali smo Bledsko jezero sa svojim otočićem. Kako smo se penjali tako je Bled postajo sve jasniji, a njegova ljepota sve izraženija. Ispred nas uzdizao se Stol, najviši vrh Karavanki, na sebi noseći kapu od oblaka. U Roblekov domu na 1657m nadmorske visine probali smo slatke štrukle poslužene s krušne mrvicama i pekmezom. Dobra odluka s obzirom da je još dosta metara ispred nas koje moramo savladati.

Od doma nastavljamo vijugavom stazom, a što se više približavamo vrhu ona postaje kamenitija i strmija. Staza je nadalje dobro označena i popraćena markacijama. Uspeli smo se na Veliki vrh Begunjščice na 2060m s kojeg se otvara impresivan pogled jugoistočno prema Kamiško-Savinjskim Alpama, jugozapadno prema našem Bledskom jezeru, na sjevernoj strani posebno zanimljiva Vrtača koju sutradan planiramo osvojiti i granica s Austrijom. Jedino je Triglav ostao skriven od naših pogleda u oblacima. Kako je prošlo podne i upeklo sunce, imali smo sreću što nas je pomazio oblak zbog kojeg smo se mogli na vrhu raskomotiti i dati si vremena za uživanje i guštanje.

S vrha smo se spuštali kamenitom stazom na dijelovima osiguranom sajlom ili okruženom planinskim borovima. Odjednom sam ugledala strmi sipar ispred. Staza kroz njega se izdaleka čini opasna, ali prvi dojam se izgubio kako smo mu se približavali i hodali kroz njega.

Put nazad fizički je bio zahtjevniji za mene. Već sam osjećala umor u nogama, a zbog previše zategnutih gojzerica boljeli su me zglobovi. Vagala sam hoću li preskočiti sutrašnji uspon na Vrtaču, pomalo nesretna zbog toga, ali ipak sam zadovoljna zbog današnjeg uspješnog uspona i odrađenog puta.

Planinarski dom na Zelenici nadmašio je sva moja očekivanja. Smješten u dolini od kuda kreću mnoge staze, posebnu čar daje pogled s terase na brdo gdje se nalazi ferata Spodnji plot-Zelenica i vrh Ljubeljščice (Triangel) koje je moja neumorna ekipa obišla pred večeru. Nedavno je preuređen s udobnim sobama i ležajevima, tuševima u kupaoni, odličnom hranom i povoljnim cijenama. Osoblje je bilo prijateljski raspoloženo s dobrim ukusom za glazbu. Čak ima i zip line.

Jutro je donijelo sa sobom osvježenje i volju. Ekipa je imala samo riječi podrške pa sam ipak odlučila nastaviti s njima dalje. Nakon kave i obilnog doručka krenuli smo u smjeru Vrtače. I na ovoj stazi dio je vodio kroz šumu i preko livada, dio kroz sipar i kamenje. Na stazi se nalazi nekoliko raskrižja, ali i dalje sve dobro označeno. Ne znam je li zaista tako ili je to samo moj dojam, ali staza na Vrtaču činila mi se pristupačnija od one koja vodi na Veliki vrh Begunjščice. Zadnji je dio ujedno i najstrmiji, ali donosi nezaboravne poglede i vuče dalje prema vrhu na 2180m na kojem se nalazi veliki cepin. Obavili smo zajedničko fotkanje, neki nahranili sebe, neki ptice, ali nismo se predugo zadržavali jer je puhao vjetar i skupilo se dosta planinara.

Kako ne bi prošli istu rutu, na jednom raskrižju skrenuli smo drugim putem i upoznali se s prostranim livadama i prekrasnim cvijećem od doma pri izvoru Zavrtnice do doma na Zelenici. Nakon okrijepe i odmora ostao nam je još dio puta od Zelenice do parkinga na kojem smo ostavili automobile.

Pri povratku svratili smo u Ljubljanu, prošetali i popili piće i time zaokružili izlet u Sloveniju.

Kako čovjek uči dok je živ tako sam i ja na ovom izletu puno toga naučila. Recimo naučila sam kako na svakom mjestu gdje imaš pauzu ili prespavaš moraš naći nekoga s kim ćeš popričati jer nikad ne znaš kad će ti to dobro doći (npr. u domu ako zaboraviš planinarsku iskaznicu), kako kamioni vuku nebeske jedrilice, kako postoje dobri vicevi o Slovencima Muji i Hasi, koliko su važni izvori pitke vode u planini, a posebno slavine instalirane u gradu, kako dobro očistiti tanjur nakon jela jezikom, kako se sve potrebne stvari za ovakve izlete mogu strpati u ruksak od 12 i pol litara te kako su neophodna oprema za planinarenje ni više ni manje nego čepići za uši.

Šalu na stranu, uz ovako dobru ekipu punu podrške i nemoguće postaje moguće. Vratila sam se doma umorna, ali puna dojmova, ispunjena, zadovoljna. Zahvaljujem svima, a posebno Luki koji je na ovom izletu zbog mene malo više uživao u prirodi oko sebe :).

Autorica teksta: Maja Sohora

Obavijest

Planinarski izlet na Špik u Julijske Alpe (SLO) planiran za 9. i 10. srpnja 2022. otkazuje se zbog spriječenosti organizatora.

Preporuke HPS-a za sigurno i ugodno planinarenje

Kako bi planinarenje bilo sigurno i ugodno, za svaki odlazak u planinu potrebno je kvalitetno se pripremiti i opremiti te primjenjivati osnovna planinarska pravila. U cilju sigurnosti na početku ljeta podsjećamo sve planinare i posjetitelje planina na pravila koja su primjenjiva za sve odlaske u planine:
    1. Prije polaska dobro isplanirajte svoj boravak i kretanje u planini. Proučite zemljovide i zapise u planinarskim vodičima te odaberite izlet ili turu koja odgovara vašim željama i mogućnostima.
    2. Upoznajte se s vremenskom prognozom i stanjem na terenu te prilagodite izlet prema meteorološkim uvjetima i okolnostima.
    3. Za planinarenje koristite čvrste planinarske cipele i prikladnu odjeću. Odaberite odjeću i opremu prilagođenu očekivanim uvjetima na izletu ili turi. Ponesite napunjen mobitel i opremu za zaštitu od nevremena. U ruksaku uvijek sa sobom nosite komplet prve pomoći.
    4. Za kretanje koristite markirane i sigurne planinarske putove. Dok hodate gledajte put ispred sebe, izbjegavajte radnje „u hodu“ i ne žurite. Tijekom kretanja vodite računa o orijentaciji i satnici.
    5. Izbjegavajte improvizacije i adrenalinske izazove, osobito one kod kojih postoje povećani rizici (približavanje rubovima stijena i provalija, penjanje bez osiguranja, nesigurne sajle i klinovi i sl.)
    6. U ljetnim mjesecima glavnu otežavajuću okolnost za planinarenje predstavljaju sunce i vrućina pa se treba suzdržavati od dugotrajnog hodanja po otvorenim terenima i od izlaganja suncu u vrijeme najveće žege. Glavu i zatiljak zaštite kapom ili drugim odgovarajućim pokrivalom za glavu.
    7. Ponesite sa sobom dovoljnu količinu vode i koristite ju na optimalan način.
    8. Pružite svojem tijelu dovoljno odmora. Planirate li noćenje u planinarskom domu ili kući javite se pravovremeno domaćinu i s njime dogovorite svoj boravak u objektu.
    9. Ako predosjećate opasnost, ne srljajte u nju već se zaštitite i suzdržite od izlaganja nevoljama. Forsiranjem se ne može ostvariti zadovoljstvo, koje je glavni cilj svakog izleta.

10. Na zahtjevne ture se nikad ne upućujte sami jer u slučaju nevolje ili nesreće neće vam nitko moći pružiti pomoć. Planinarenje je društvena aktivnost u kojoj posebno dolaze do izražaja vrijednosti zajedništva i altruizma.

11. Priključite se organiziranim izletima i turama koje vode planinarski vodiči u okviru svoje osposobljenosti. Poštujte i primjenjujte upute i preporuke planinarskih vodiča.

12. Za proširivanje planinarskih znanja i vještina potražite savjete i poduku od iskusnijih planinara. Znanja i vještine za sigurno planinarenje najbolje se stječu i razvijaju pohađanjem planinarskih škola koje se provode po programima Hrvatskog planinarskog saveza, uvježbavanjem i primjenom osobnih iskustava te učenjem iz planinarskih priručnika i drugih pouzdanih izvora.

Želimo vam siguran i ugodan planinarski korak!

Izvor: https://www.hps.hr/vijesti/14186/preporuke-za-sigurno-i-ugodno-planinarenje/

Dan Planinarskog kluba Scout 22.5.2022.

Dragi članovi, prijatelji, planinari, biciklisti, ljubitelji prirode

u nedjelju, 22. svibnja u okviru obilježavanja Dana Planinarskog kluba Scout održava se Spring Fusion: Bike&Hike projekt. Riječ je o zajedničkoj suradnji dvaju samoborskih brdsko biciklističkih klubova Šišmiš i Krpelj, Planinarskog kluba Scout i Turističke zajednice grada Samobora s ciljem promicanja cikloturizma, planinarstva te aktivnog i zdravog načina života.

Tim povodom u 10:00 sati s glavnoga gradskog trga starta biciklijada (uz mogućnost odabira cestovne ili MTB rute) prema Koretićima dok u Koretićima u isto vrijeme počinje planinarski pohod prema Noršićkoj Plešivici.

Prijave su moguće putem obrasca: https://forms.gle/QjdjbBKQhjYdZT3s8 prema sljedećim rokovima:

– do 13.05. prigodna majica i obrok u Planinarskoj kući Scout, Koretići
– od 14. do 20.05. obrok u Planinarskoj kući Scout, Koretići

Kotizacija iznosi 50,00 kn, a u tu cijenu ulazi prigodna majica i mesni ili vegetarijanski obrok.

Da bi prijava bila valjana kotizaciju je potrebno uplatiti na žiro račun BBK Šišmiš, Ulica Ivana Perkovca 36, Samobor, IBAN: HR68 2500 0091 1012 1054 2, Addiko Bank (OBAVEZNO opis plaćanja: Spring Fusion – biciklijada ili planinarenje – upišite aktivnost u kojoj sudjelujete, ime i prezime sudionika), prema gore navedenim rokovima.

Svi koji ne uplate kotizaciju do 20.05. su dobrodošli sudjelovati na biciklijadi i(li) planinarskom pohodu bez osigurane majice odnosno obroka.

Sudjelovanje u aktivnostima je na vlastitu odgovornost uz obaveznu opremu za biciklijadu: ispravan MTB bicikl i kacigu, te oprema za planinarenje primjerena vremenskim uvjetima .

Svim sudionicima i posjetiteljima zagarantirana je zabava u dobrom društvu i prekrasnoj prirodi uz glazbeni program.

Brdo knjiga, Festival knjiga i planina

U Samoboru se od 12. do 15. svibnja održava Festival knjiga i planina.

Brdo knjiga – festival knjiga i planina približava literaturu onima koji slobodno vrijeme provode u planinama, kao i planine onima koji uživaju u čitanju.

Više o Festivalu na linku:

https://brdoknjiga.com/

Izlet Staza sedam slapova u Istri

Izlet Staza sedam slapova u Istri dugo će svima ostati u lijepom sjećanju.

Dojmove s izleta u tekst je pretočila najmlađa sudionica izleta, jedanaestogodišnja Lara. U nastavku Larin sastavak.

 

                         Zbirka sedam slapova

  U nedjelju 10.04. išli smo na izlet Sedam slapova u Istri. Skupilo nas se tridesetak. Polazak ispred Scouta je bio u 7:00 sati. Voditeljica puta Vanja već je bila lagano nervozna, jer je jedan član Kluba kojeg nećemo imenovat (Mirkec) kasnio. Kod pivovare u Istri smo se trebali naći u 9:45, te krenuti u 10:00 sati. Neki su kasnili pa je Vanja bila nakostriješeno luda, sve bi bilo lakše da je pivovara radila. Prva grupa je krenula, a druga grupa je čekala člana kojega ne ćemo imenovati (Mirkeca) a ubrzo je stigao i svi smo krenuli na avanturu. Kada smo krenuli uz nas je bila bistra rijeka Mirna, makar smo misli da neće biti bistra jer je u subotu padala kiša, ali bila je prelijepa. Prvi slap do kojeg smo stigli visok je 5 metara, a jezerce kojem puni vodu široko je čak 24,4 metra. Na 1. slapu bio je mali kamen na kojem se moglo stajati i ići kao na mali zip line. 1. slap se zove Zagon. Slap visine 8,8 m i širine 5,8 m stvara jezerce nešto manje od prvog, širine 12,1. Taj slap se zove Bačva. Na 2. slapa bio je mali viseći most koji apsolutno ne vodi nigdje, jedino ako se netko htio penjati po stijeni. Malo iznad je bila i ljuljačka. Do 3. slapa nam je trebalo malo duže nego do 1. i 2. slapa. Ali je svejedno bio prelijep. Najveća atrakcija na stazi: slap Vela peć visok čak 26,5 i širok 5,6 m. Ime 3. slapa je Vela peć. U nastavku staze očekuje je slap Mala peć visok 4 m i širok 3 m. To je 4. slap. Peti slap odnosno slapovi su Kotli. Prava atrakcija uz vodu slijedi dalje na putu dolaskom na slap, visine 12 m i širine 7 m. Na ovom području sačuvana je i stara mlinica s koje se pruža pogled na jezerca i slapove, a svakako razgledajte Kotle, obnovljeno staro selo. U ljetnim mjesecima ne zaboravite ponijeti i kupaći kostim! Kod slapa Kotli smo napravili i 40 minutnu pauzu. Nakon toga smo krenuli na šesti slap. Stazom sedam slapova od pitoresknih Kotli dalje vodi do slapa Ispod stare kave, odnosno kamenoloma. Svojom visinom od 7,9 m i širinom od 2,5 m stvara jezerce širine 16 m. Tamo smo malo ostali i s dronom se slikali. I tako stižemo do posljednjeg slapa Grjak visine 8,20 m čije je jezerce široko čak 35,4 m i duboko 6,1 m. Nakon toga smo otišli u najmanji grad na svijetu. HUM! Dok smo čekali da se oslobode stolovi razgledavali smo grad. Hum ima čak 2 suvenirnice, 2 manja restorana i nekoliko malih soba za noćenje. Prekrasan gradić. Imali smo zakazanu večeru u prekrasnoj konobi i tu su krenuli dojmovi, zapažanja i komentari. Svi su imali samo lijepe riječi i puna usta hvale i pohvale na prelijepi izlet što nam je organizirala već sada smirena Vanja. Svi su bili oduševljeni i više od toga jer se na tom izletu sve posložilo, od prekrasnog sunčanog dana do prelijepe staze te najbolje od svega super ali stvarno super ekipa. Nakon toga svatko je išao svojim kućama. Sve u svemu bilo je prelijepo i prekrasno te nije bilo teško i naporno. Preporučam ovu stazu svakome tko nije bio jer je uistinu čarobna.

 

Njegovo veličanstvo – Triglav (2864 m)

Otkako sam u Scoutima, zimski uspon na Triglav, ponos svakog poštenog Slovenca, postao nam je već gotovo tradicija. Tako je 13 sretnih Scouta zadnjeg vikenda u ožujku krenulo put Doline Krme, a neki od nas i na svoje prve ozbiljne zimske uspone. Odmah u startu podijelili smo se u tri četveročlana imaginarna naveza kako bismo upoznali prednosti i slabosti svojih kolega i što bolje se prilagodili jedni drugima, što nam je ujedno poslužilo i kao jedna od priprema za skorašnju planinarsku turu na talijanski Castor i Lyskamm.

Vrijeme je bilo idealno, a snijeg po kojem smo hodali dovoljno zaleđen da propadanja do Kredarice budu minimalna. Prvu smo pauzu napravili već standardno kod Pastirske kolibe, nakon koje je uspon za mene postao izrazito težak: pernata jakna, vunene tajice i osunčana strana planine nisu baš idealna kombinacija za bilo kakve aktivnosti. Ekipa iz naveza strpljivo me čekala i kljukala voćnim i proteinskim čokoladicama, a Katarina je s razumijevanjem slušala moje jadikovke. U jednom su trenutku skidanje viška odjeće i silan šećer iz čokoladica učinili svoje i sve su moje muke, začudo, baš na Kalvariji nestale. Zajedno s ostatkom naveza, koji se držao skupa sve do Kredarice, popela sam se bez problema do doma. Pričekali smo i preostale „naveze“, a nakon kraće pauze i okrijepe uslijedile daljnje vježbe za one koji su se prvi puta susreli s derezama, cepinima, navezima i ostalim planinarskim zimskim radostima…

Ni nakon vježbi nismo imali mira, pa se nas troje: Luka, Roki i ja, uputilo u obližnju Ivačičevu jamu pod Kredaricom. Ova fascinantna, 130 metara duga špilja zauzima peto mjesto na ljestvici najviših špilja u Sloveniji. Ima oblik potkove s dva ulaza, a otkrivena je 1961. godine prilikom istraživanja Triglavskog ponora. Ime je dobila po Francu Ivačiču, tadašnjem meteorološkom promatraču koji ju je otkrio. Špilju smo razgledali oprezno, hodajući po ledenoj površini nalik klizalištu, igrajući se s vlastitim sjenama i promatrajući prekrasne ukrase koje je kreirao led. Uz desnu stranu špilje vijuga ledeni tobogan, a kažu da ga je moguće zaobići s lijeve strane, na čijem dnu se nalazi prastari led u raznim slojevima boja, a potom i drugi ulaz, odnosno izlaz iz špilje. Tako barem kažu oni koji su bili, no mi smo se zadržali na velikoj dvorani s ledenim dnom, a po izlasku iskoristili priliku i za vježbanje osiguravanja i hodanja s cepinom.

Idućeg smo se jutra uputili put Triglava formirani u dvije skupine: ranojutarnju koja je lovila izlazeće sunce i pospance koji su prema vrhu krenuli koji sat kasnije. A obavili smo i tradicionalno krštenje našeg triglavskog debitanta. Ispunili smo zajednički cilj, još jednom mahnuli Triglavu i obećali da ćemo se vratiti još koji put.

 

Autorica teksta: Ivana Kokot