U nastavku slijedi Ivanin doživljaj s uspona na Castor 12.8.2022.
Napokon je došao taj naš dugo planirani dan polaska u Peninske Alpe. Unatoč velikom broju zainteresiranih za hod po švicarsko – talijanskoj granici, naša je skautovska knjiga na dan polaska spala na tri slova. Dečki, Luka i Srećko, su me pokupili u Samoboru nešto prije ponoći, odakle smo se
uputili na 780 km dugu vožnju prema Staffalu. Smjestila sam se na zadnjem sjedištu auta i više manjeprespavala cijeli put.
Stigavši u Staffal, spremamo ruksake i full opremljeni sjedamo na žičaru koja nas vodi do Sain Anna na 2180 mnm, a zatim i na posljednju stanicu Colle Betta na 2727 mnm. Kao i svaki put do sada, za mene je visina učinila svoje. Do doma Quintino Sella na 3585 mnm dovukla sam se zadnjim atomima
snage, uz povremena spuštanja Srećka nazad do mene da mi barem dio puta ponese najteži ruksak na svijetu, pojela ručak i prespavala cijelo poslijepodne.
4 ujutro je. Prvi alarm jedva da me budi. Nakon 10-ak minuta slijedi drugi pa se nevoljko izvlačim iz toplog kreveta, pomalo plačući nad sudbom kletom i još jednim ustajanjem prije zore. Silim se utrpati doručak u sebe jer znam da bez hrane niš ne bu dobro – trebam gorivo za uspon, a zadnjih mi dana
hrana predstavlja najveći izazov. Srećom ovog puta izostaju glavobolja i mučnina, a aklimatizacija je bila znatno brža nego na dosadašnjim usponima iznad 3500m. Po mrklom mraku navlačimo na sebe opremu i krećemo put Felikjocha gdje zajednički donosimo konačnu odluku, kamo danas: Castor ili Lyskamm? Biramo Lyskamm West, vrijeme je savršeno, prognoza odlična, a mi ćemo tako sutra nakon Castora imati više vremena za lov na posljednju žičaru u 17 sati i turizam po Italiji.
Pokušaj uspona na Lyskamm (4479m): istina nije nepristojna
Krenuviši put Lyskamma, nismo znali što nas čeka. Nas troje u navezu, jedan iza drugoga, polako napredujemo po zaleđenoj površini do 4200mnm. Prije dolaska na vrh prvog grebena podno Lyskamma Luka me pita mogu li dalje. Malo mi fali zraka, ali osjećam se dobro. Noge su dobro, glava… pomalo rastresena. Ali tu smo, još „samo“ 200m visinske do vrha… Ali kakvih 200 m…
Hajdemo vidjeti kako je dalje. Je – strmo je, ali imamo gdje stati, imamo se gdje primiti, ma mogu to… Vodim neki svoj unutarnji monolog, kojeg u nekom trenutku, na vrhu tog prvog grebena, prekida Luka – nismo spremni za ovo danas. Idemo dolje. Objeručke sam se složila i krenula nazad, možda i nešto kasnije nego sam trebala. Misli su mi malo van kontrole, strmina prema dolje djeluje zastrašujuće. Hodamo po rubu grebena, a tu je ponovno i ona ledenjačka pukotina koju smo prošli malo prije. Jedan krivi korak, jedna greška i odoh k vragu; sumnjam da kod boga baš ima mjesta. Tjeram loše misli. Moja interna drama postaje
vidljiva pa me Luka smiruje i korak po korak usmjerava dolje. Nakon prolaska pukotine, u nekom trenutku pokušaja stavljanja misli pod kontrolu, okliznule su mi se dereze i ostajem visiti na cepinu. Dok pokušavam naći čvrsto uporište u ledu, pogled mi pada na rog cepina koji jedva da je do pola ušao u tvrdu, ledenu podlogu. Pa ipak drži me. Vjeruj sebi, vjeruj opremi. Cepin ti tome i služi… Hoće li me ovo dvoje zadržati ako odletim? Polako zabijam prednji dio dereza u led, nastojeći se ustabiliti. Dok se dalje spuštamo, pred očima mi prolaze visokogorska predavanja, razgovori i upozorenja koja nisam slušala. A onda opet, imam svoju glavu i svoje odluke, da nisam probala, ne bih nikad doznala gdje mi je granica i želim li uopće iznad nje… Kad smo došli na sigurno, već prema Felikjochu, bilo mi je strašno žao zbog povratka, ne toliko zbog mene same, iako je ovo prvi vrh od kojeg sam odustala, već zbog Luke i Srećka kojima sam predložila da danas odradimo Castor, a oni neka sutradan odu na Lyskamm bez mene. „Nismo spremni za to“ – kratko je rekao Luka te smo, uz mahanje Lyskammu, krenuli put Castora.
Za gore (uspon na Lyskamm, op.a.) treba imati čistu glavu. I solidno tehničko znanje. Ovaj put, u ovom sastavu, nismo bili dovoljno spremni za to. Nije imalo smisla forsirati. Gore je sve dosta izloženo, ledeno i strmo pa treba biti siguran u svaki korak. Za to je potrebno ne biti na svom psihofizičkom rubu, odnosno maksimumu i potrebno je imati osnovne tehničke vještine potpuno uhodane i usvojene, u svakom trenutku. Najveća korist ovog izleta je da smo svi skupa došli do neke granice i spoznali da ćemo za dalje trebati dodatno poraditi na sebi; – objasnio nam je kasnije,
nastojeći biti pristojan. No, istina nije nepristojna iako je se tako često danas predstavlja. Istina je neophodna u međuljudskim odnosima, a posebice u situacijama gdje će ti takva, neposredna i direktna, spasiti život. Jedino tako možemo spoznati svoje nedostatke i raditi na njima, ovisno o onome što smo si
postavili kao cilj. I sada kada smo ga izbliza doživjeli – odlučiti želimo li ga uopće dostići? Svjesni činjenice da nam je s trenutnim znanjem i opremom Castor domet, tonemo u vlastite misli… koliko smo spremni raditi na sebi, ispravljati nedostatke i koliko želimo riskirati jer, izgovorili mi to glasno ili ne, svi naši usponi donose određene rizike kojih moramo biti svjesni(ji).
Mitološki blizanac Castor (4226 m): hod po rubu
Castor u Peninskim Alpama nalazi se na granici Švicarske (dolina Valais) i Italije (dolina Aoste). To je viši vrh iz skupine blizanaca (Zwillinge), drugi je Pollux 4092m, a imena su dobili po blizancima iz rimske mitologije.
Od prijevoja Felikjoch do vrha Castora po grebenu vodi uska, ali atraktivna staza sa sjajnim pogledima u kojima sam mogla uživati tek na samom vrhu. Naime, put je toliko uzak da zahtjeva visoku koncentraciju i odličnu koordinaciju pokreta. Pamtim jedan slikoviti opis hodanja po grebenu koji ne
mogu ne spomenuti: taman kad ti se put suzi toliko da postane neugodan, ponovno se proširi. I to je točno tako. Ni ovdje nema prostora za pogreške, no osjećam se znatno sigurnije dok koračamo prema vrhu. Jak vjetar natjerao nas je da se zabarikadiramo u jakne tako da s vrha nemamo niti jednu prepoznatljivu zajedničku fotografiju, ali zato imamo pravu kolekciju fantastičnih pogleda na planinekoje nas okružuju. Naime, s vrha Castora pruža se pogled na susjednu grupu Breithorn, fascinantni Matterhorn, Gran Combin, masiv Mont Blanc i Gran Paradiso. Na istoku se pruža pogled na zapadni i istočni Lyskamm (gledam taj uzak greben i sama sebi ne vjerujem gdje sam se to jutros uputila) i ostale vrhove iz skupine Monte Rosa, Nordend, Dufourspitze, Zumsteinspitze, Punta Gnifetti,
Parrotspitz, Ludwigshohe, Corno Nero, Balmenhorn, Piramide Vincent i Punta Giordani. Sa sjevera dominiraju planine iznad doline Valais, a na jugu Monviso.
Po povratku u Staffal rezervirali smo hotelčić u Bergamu gdje smo se preostalih nekoliko dana odlučili posvetiti turizmu. Popeli smo još tri manja vrha: Anticima del Monte Ocone, Monte Ocone i Corna Camozzera, posjetili obližnje gradove te Lago d'Iseo i Lago di Como a ponajviše smo uživali u izvrsnoj talijanskoj kuhinji, odličnim vinima i aperolima.
Lekcije smo naučili, imamo vremena primiti se posla i poraditi na sebi, a Srećko je, pod dojmom izleta zaključio, a to ću iskoristiti i za završetak ove priče: „u jednoj rečenici mogu reći da vas dvoje jako volim i sretan sam da vas imam. Uz prekrasno provedenih pet dana u odličnom društvu, savršenu organizaciju i lijepe vrhove, nakon mog 6. ledenjaka (što nije malo) spoznao sam pravu istinu da trenutno znanje i oprema mogu zadovoljavati jednu razinu. Ako želiš više, kao što nam se ponudio Lyskamm, mora se i više uložiti. Jako mi je drago, te sam iznimno ponosan da smo sposobni donositi pametne i razborite odluke, koje uključuju povratak i odustajanje. Pohvale našem Luki na odličnoj (možda i života vrijednoj) procjeni.“
Tekst: Ivana Kokot
Foto: Luka Čanak
Foto hoda po grebenu Castora: Srećko Jošić