Take a walk in botanical garden…
Ovo bi mogla biti oda prijateljstvu. I jednom vođi. Mentoru. Vrtlaru… Kad su me prije više od desetak godina, neke krive ili prave Drine, povukle u zagrljaj planina, zapravo sam im se vratila. Imala sam privilegiju rasti u obitelji ljubitelja prirode. I ljudi koji su voljeli sve outdoor aktivnosti prije nego je outdoor postao in. Znala sam skijati i klizati prije nego sam pravilno hodala, a znala sam i planinariti prije nego sam razumjela zašto.
Al dok su nas, najviše tata, vukli na razne Oštrce, Okiće i Japetiće, morali su nam pjevati po lojtrici gor, pa po lojtrici dol i ostale motivirajuće pjesmice da bi tek razbuđene uspjele docupkati u neki dom. I sjećam se tatinih uvjeravanja: vidi kako je lijepo, vidi ove boje, vidi ove planine… I mojeg odgovora: ahaaa (i u glavi: totalno nisam oduševljena i spava mi se)..
Al uspio je tata… Neko se sjeme tu zasijalo, neki nemirak je proklijao i napokon, pod pravim suncem i idealnom temperaturom je procvjetao. A onda, baš kako sudbini odgovara, njegov prijatelj je taj cvjetić uzeo pod svoje… Ok, sad alegorije mogu nastaviti u smjeru botanike, pa će ispasti da sam bila presađena u rasadnik, da su mi prijatelji planinari narcise, tulipani i kaktusi, a Srećko stari vrtlar…. na kraju priče, većina će nas završiti kao sušeno cvijeće zrelo za pogrebne vijence, pa je bolje da stanem…
Kako bilo, prije tih desetak godina došla sam među Scoute. Štogod ljudi zamišljali pod planinarenjem, održavanjem jednog kluba, planinarskog doma, obilaznice, ne mogu zamisliti ono što mi imamo. Svatko od nas, cvjetići i kaktusi možemo biti brži ili sporiji. Voljeti vinske, po vinogradu, puteve ili planine s kojih te hvata vrtoglavica. Možemo biti mladi ili stari, pijančeki ili treveznjaci, ali nikad nećemo dovoljno moći zahvaliti za onu školu koju smo prošli zajedno i s njim. I da nije nakaradno, digli bi mu bistu nasred naših Koretića i dizali skautsku zastavu uz salutiranje. Jer u tom botaničkom vrtu izraslo nas je svakakvih biljaka i nismo svi ljubičice, al naš vrtlar je stoički podnosio sve naše dječje bolesti, (vinske) mušice i ine peronospore. Svakom vrhu je pretpostavio sigurnost, svakom pojedincu uspjeh grupe, svakom izletu zajedništvo. Na njegovim izletima se nose tanjuri za kotlovinu nakačeni na ruksak, motor na baterije s kojim ćemo vrtiti 3 piceka na ražnju, grill rešetka ili druga čudesna pomagala s kojima večere i u najgorim planinarskim šupama ispadnu kao u restoranu s 3 Michelin zvjezdice.
Ture su podređene raznim kombinacijama transfera i skoro je nemoguće da nisu kružne. Ono, kad kao izuzetan organizator uvijek misli na sve. I na svakog. Nije ni čudo da nas ljudi dočekaju sa govedskom juhom u planinarskoj kući koja nije ni otvorena za javnost. Jer on se pobrinuo da za nas naprave iznimku. Nekad hodamo muški, nekad su kilometri dugi i naporni, sa želucem u grlu, a nekad prevalimo 400km da bi hodali s pogledom na more, gledali zalazak sunca, pekli kobase, spavali kao sardine i tražili konobu otvorenu van sezone.
Ovaj vikend više smo pili i jeli, nego hodali, a želudac me boli, ne od napora, nego od smijanja. U tom našem društvu našli smo se svakakvi, nekad raštrkani, nekad grupirani, uglavnom samouki, ali uvijek sa ispruženom rukom prema nekome novom, slabijem, neiskusnom. Pa ti onda bude stvarno lako zamijeniti svoju želju, za gestu kojom možeš nekome pokloniti prvi uspon na feratu. I dok se oni vesele gore, ti im se veseliš dolje, piješ kavicu uz more i nitko ti to ne more platit. Je tome su me učili, kroz svoja odricanja svi oni koji su me prije 10 godina primili pod svoje i usadili u meni vrijednosti koje idu dalje od samog planinarenja. To su ljudi kojima vjeruješ, na koje se možeš osloniti i hoćeš biti kao oni kad narasteš. Nas ne brinu brandovi, ne imponiraju nam statusi. Mi postojimo jer nas naš vrtlar uvijek podsjeća da smo jedni drugima važniji nego svi ti pusti vrhovi. Vrhova će biti i sutra, ali već 10 godina ja među Scoutima imam najboljeg botaničara i prijatelje cvjetiće. Mislim da bi, ovu alegoriju, naš vrtlar završio ovako nekako: uz redovito zalijevanja i povremenu gnojidbu bit će i od nas nešto .
Tekst: Romana Vuković