Otkako sam u Scoutima, zimski uspon na Triglav, ponos svakog poštenog Slovenca, postao nam je već gotovo tradicija. Tako je 13 sretnih Scouta zadnjeg vikenda u ožujku krenulo put Doline Krme, a neki od nas i na svoje prve ozbiljne zimske uspone. Odmah u startu podijelili smo se u tri četveročlana imaginarna naveza kako bismo upoznali prednosti i slabosti svojih kolega i što bolje se prilagodili jedni drugima, što nam je ujedno poslužilo i kao jedna od priprema za skorašnju planinarsku turu na talijanski Castor i Lyskamm.
Vrijeme je bilo idealno, a snijeg po kojem smo hodali dovoljno zaleđen da propadanja do Kredarice budu minimalna. Prvu smo pauzu napravili već standardno kod Pastirske kolibe, nakon koje je uspon za mene postao izrazito težak: pernata jakna, vunene tajice i osunčana strana planine nisu baš idealna kombinacija za bilo kakve aktivnosti. Ekipa iz naveza strpljivo me čekala i kljukala voćnim i proteinskim čokoladicama, a Katarina je s razumijevanjem slušala moje jadikovke. U jednom su trenutku skidanje viška odjeće i silan šećer iz čokoladica učinili svoje i sve su moje muke, začudo, baš na Kalvariji nestale. Zajedno s ostatkom naveza, koji se držao skupa sve do Kredarice, popela sam se bez problema do doma. Pričekali smo i preostale „naveze“, a nakon kraće pauze i okrijepe uslijedile daljnje vježbe za one koji su se prvi puta susreli s derezama, cepinima, navezima i ostalim planinarskim zimskim radostima…
Ni nakon vježbi nismo imali mira, pa se nas troje: Luka, Roki i ja, uputilo u obližnju Ivačičevu jamu pod Kredaricom. Ova fascinantna, 130 metara duga špilja zauzima peto mjesto na ljestvici najviših špilja u Sloveniji. Ima oblik potkove s dva ulaza, a otkrivena je 1961. godine prilikom istraživanja Triglavskog ponora. Ime je dobila po Francu Ivačiču, tadašnjem meteorološkom promatraču koji ju je otkrio. Špilju smo razgledali oprezno, hodajući po ledenoj površini nalik klizalištu, igrajući se s vlastitim sjenama i promatrajući prekrasne ukrase koje je kreirao led. Uz desnu stranu špilje vijuga ledeni tobogan, a kažu da ga je moguće zaobići s lijeve strane, na čijem dnu se nalazi prastari led u raznim slojevima boja, a potom i drugi ulaz, odnosno izlaz iz špilje. Tako barem kažu oni koji su bili, no mi smo se zadržali na velikoj dvorani s ledenim dnom, a po izlasku iskoristili priliku i za vježbanje osiguravanja i hodanja s cepinom.
Idućeg smo se jutra uputili put Triglava formirani u dvije skupine: ranojutarnju koja je lovila izlazeće sunce i pospance koji su prema vrhu krenuli koji sat kasnije. A obavili smo i tradicionalno krštenje našeg triglavskog debitanta. Ispunili smo zajednički cilj, još jednom mahnuli Triglavu i obećali da ćemo se vratiti još koji put.
Autorica teksta: Ivana Kokot