Petero sretnih Scouta, Luka, Katarina, Ivana, Hinko i Srećko 2. kolovoza ove godine popeli su se na vrh Gran Paradiso (4061m).
U nastavku tekst Ivane Kokot dočarava djelić atmosfere uspona na Veliki raj .
Stojimo pod vršnim grebenom, s ormarima na leđima, u sjeni smo i smrzavamo se. Full oprema je još od ledenjaka Gran Paradiso na nama pa sami ruksaci nisu više ni toliko teški, teški smo mi. Svejedno, sada bih taj ruksak rado zafitiljila negdje niz padinu. Oko nas je gomila ljudi. Ne znam koliko dugo čekamo u redu da se oslobodi pristup vrhu, na rukama imam svoje “boksačke”, pernate rukavice pa ne vadim mobitel ni za fotkanje. Sunce nas čeka s druge strane stijene, ugrijat ćemo se, nadamo se, ubrzo, na južnoj strani grebena po kojoj ćemo sići. Pomalo dolazim do zraka pa mi je i ovo smrzavanje zbog dugog stajanja podnošljivo.
Na putu do vrha me pere visinska; mučnina i glavobolja. Moždaaa, ali samo možda mi fali i snage iako to ne želim priznati ni sebi, a kamo li kome drugom. Red pred vrhom polako se miče. Ostale su još “ljestve” i gore smo. Na posljednjoj stepenici nema klina, a rub stijene za koji se mogu uhvatiti je mrvicu previsoko pa mi Hinko pruža ruku da se lakše popnem. Sve moje boljke upravo su ostale tamo negdje ispod granitnih ploča koje krase vrh. Madonna nam je došla kao pravo malo ukazanje jer napokon ovdje upijamo pokoju zraku sunca. Neki joj vješaju krunicu oko vrata, a neki zbijaju šale na račun Fallen Madonne with the big boobies. Koliko je samo krajnosti među nas petero… Volimo i krunicu i fallen Madonnu. Polusmrznuti nam osmijesi krase lica (moje i pokoja suza) i dok se divimo veličini i snazi planine i prirode, pokušavamo napraviti kakvu takvu zajedničku fotku. Iako niti jedna slika ne može dočarati trenutak na vrhu, ostat će nam draga uspomena kojom ćemo potkrijepiti priče o Velikom raju.
Prema planu, ne vraćamo se na dom Vittorio Emanuele odakle smo jutros u 5 krenuli, već po silasku s vrha krećemo preko Laveciau ledenjaka, prepunog pukotina koje izazivaju strahopoštovanje, kako bismo se spustili na dom Federico Chabod, a zatim i do Partenze gdje se snalazimo da nas prebace do auta u Pont Valsavarenche, da ne tabanamo još ta 2 km po asfaltu. Ledenjak smo prošli bez problema, nitko nigdje nije (u)pao, a naš smo rajski krug zatvorili nakon sveukupno 10:25 sati na nogama, veseleći se dobrom starom osjećaju skidanja glomaznih gojzerica s nogu i planirajući sutrašnju* novu hodačku rutu po ovom rajskom nacionalnom parku.
*Sutradan smo, kao pravi visokogorci, otišli na Mont Blanc. Ali onaj u nacionalnom parku Gran Paradiso, na 2197 mnm, s kojeg se pruža prekrasan pogled na „pravi“ Mont Blanc (4810 mnm) s jedne strane i na Gran Paradiso (4061mnm) s druge strane.
